(Originalni članek Dr. Elena Parigin, revija Svijetlost, 1/2 mj 2022)
“… Ne tako davno, mi ljudi počeli smo letjeti, prvo u balonima, pa u avionima; danas nas moćne rakete već vode do drugih nebeskih tijela… A sutra? Sutra ćemo letjeti do drugih zvijezda nezamislivom brzinom, međutim, čak će nam i susjedna galaksija, magličasta Andromeda, još neko vrijeme ostati nedostižna. Čovječanstvo će, pod uvjetom da zaslužuje titulu Razumno, riješiti mnoge zagonetke Svemira… Tada će svi svjetovi iz udaljenih kutaka našeg svemira, trilijunima svjetlosnih godina od Zemlje, postati dostupni. Sve će to biti jer sve je to djelo Ljubavi, Razuma, znanosti i tehnologije. U isto vrijeme, ova, moja voljena Poljanka, možda neće ostati ako je ja (nemam se na koga drugoga osloniti) neću moći sačuvati za potomstvo”. V. Grebennikov. Ulomak iz knjige: Moj svijet.
Koncept “Antigravitacija” nastao je kao svojevrsni antipod pojmu gravitacije. U normalnim uvjetima, gravitacija je uvijek povezana s privlačenjem te na svakodnevnoj razini, prije svega, znači privlačenje svih tijela prema Zemlji, što antigravitacija mora nadvladati.
Općenito govoreći, danas antigravitacija nije toliko znanstveni pojam koliko pojam iz znanstvene fantastike. Očito, dakle, pod tim podrazumijevaju razne stvari: od banalnog prevladavanja sile gravitacije uz pomoć njezine kompenzacije drugim silama, na primjer, magnetskim poljem, do nekih mističnih sila povezanih s konceptom levitacije .
Pod antigravitacijom ćemo razumjeti sasvim određenu stvar – gravitacijsko odbijanje, svojevrsni gravitacijski analog odbijanja električnih naboja. Odmah treba napomenuti da u suvremenoj fizici u principu nema mogućnosti za takvu antigravitaciju zbog činjenice da klasična fizika identificira koncept gravitacijskog naboja i mase. Masa svih tijela u običnim uvjetima izgleda pozitivno, što znači da je između njih moguće samo privlačenje.
Po prvi put fizika polja na ozbiljnoj znanstvenoj razini omogućuje da se ova pitanja sagledaju na drugačiji način. Prvo, u fizici polja dokazano je da se gravitacijski naboj ne podudara uvijek s inercijskom masom, a ekvivalentnost dviju vrsta masa promatranih u zemaljskim uvjetima nije ništa više od posebnog slučaja. Dakle, po analogiji s elektricitetom, gravitacijski naboji različitog predznaka mogu postojati, čak i ako, opet, u zemaljskim uvjetima, još nisu otkriveni.
Fizika polja ide još dalje u ovom pitanju i omogućuje razumijevanje zašto, u načelu, nastaje privlačenje između nekih vrsta naboja, a odbijanje između drugih.
Pokazalo se da se gravitacijsko odbijanje može dogoditi čak i u zemaljskim uvjetima s najobičnijim česticama ili tijelima u vrlo jakim elektromagnetskim poljima, čija energija premašuje energiju mirovanja masa međusobno povezanih objekata. U tim uvjetima gravitacijsko privlačenje zamjenjuje se gravitacijskim odbijanjem.
Jezikom moderne fizike, ovaj fenomen se povezuje s rađanjem nekih čudnih čestica zvanih antičestice, a one se rađaju neposredno iza istog praga energija. Antičestice su izvanredne po tome što su vrlo slične svojim običnim analozima, samo što imaju suprotna svojstva, na primjer, odbijaju se u suprotnom smjeru u električnim i magnetskim poljima. Zbog toga im se pripisuju suprotni električni naboji. Recimo, pozitron, za razliku od elektrona, prima pozitivan električni naboj.
Sa stajališta fizike polja sve izgleda drugačije. U okviru koncepta dinamičke mase postoji razlog za vjerovanje da pod tim uvjetima ne dolazi do stvaranja antičestice s suprotnim električnim nabojem, već do promjene predznaka ukupne mase obične čestice.
Kao rezultat toga, takva čestica u elektromagnetskom polju skreće u drugom smjeru, ne zbog drugačijeg predznaka električnog naboja, već zbog drugačijeg predznaka svoje mase. To znači da se u gravitacijskom polju takva čestica mora kretati u drugom smjeru od običnih čestica.
Naravno, tema antigravitacije (dobivanje uvjeta u kojima se događa gravitacijsko odbijanje) iznimno je teška. Zahtijeva pažljivo proučavanje, uključujući eksperimentalno i inženjersko stajalište. No, čini se važnim da u okviru fizike polja antigravitacija (gravitacijsko odbijanje) iz područja misticizma i fantazije prvi put prelazi u područje objektivnog znanstvenog proučavanja. U fizici polja prvi put se pojavljuje temeljno shvaćanje kako je i pod kojim uvjetima između tijela moguća pojava gravitacijskog odbijanja.
Platforma Viktora Grebenjikova.
Rođen 23. travnja 1927., Simferopol – Umro 10. travnja 2001., Novosibirsk.
Victor Grebennikov – umjetnik, entomolog, ekolog, astronom, pisac. Nakon njega ostale su slike (s jedinstvenim makro portretima kukaca), znanstvene publikacije o entomologiji, ekologiji, astronomiji.
Kao i knjige: “Milijun zagonetki”, “Moj čudesni svijet”, “Tajne svijeta insekata”, “Pisma unuku” i, na kraju, nevjerojatna knjiga “Moj svijet”, koja je objavljena kao knjiga- oporuka koja sažima cijeli njegov stvaralački život.
Victor Grebennikov bio je član francuskog društva “Prijatelji Jean Henri Fabre” *, međunarodne udruge znanstvenika za istraživanje pčela, član socijalno ekološke unije i Sibirskog ekološkog fonda. Viktor Grebennikov bio je prirodoslovac, profesionalni entomolog, umjetnik i osoba širokog spektra interesa.
Mnogima je poznat kao otkrivač efekta šupljinskih struktura (EŠS), ali nisu svi upoznati s njegovim drugim otkrićem, također posuđenim iz najskrivenijih tajni žive prirode.
Davne 1988. otkrio je antigravitacijske učinke hitinskih pokrova nekih insekata. Najimpresivniji popratni fenomen ovog otkrića je efekt potpune ili djelomične nevidljivosti ili iskrivljene percepcije materijalnog objekta koji se nalazi u zoni kompenzirane gravitacije. Na temelju ovog otkrića, korištenjem bioničkih principa, autor je projektirao i izgradio antigravitacijsku platformu, a također je praktički razvio principe kontroliranog leta pri brzinama do 25 km/min. Od 1991. do 1992. godine ovaj je uređaj autor koristio kao brzo transportno sredstvo.
Mnogo toga je opisao u prekrasnoj knjizi “Moj svijet” (u njoj je htio opisati detaljnu strukturu gravitacijske letjelice i kako je napraviti, ali vlasti bivšeg SSSR-a nisu mu to dopustili..) Čak njegova smrt postavlja mnogo pitanja.
Službeno, on je bio izložen nepoznatom zračenju tijekom eksperimenata sa svojom platformom. Knjiga “Moj svijet” izašla je tek pet godina nakon njegove smrti.
Tko od nas nije sanjao o slobodnom letu… Bez ikakvih motora, bez kompliciranih i skupih uređaja, bez masivnih strojeva, u kojima je samo mali slobodan prostor za pilota, da ne ovisi ni o kakvim vremenskim uvjetima. Kao u snu, samo uzmi i leti.
Ono što me zadivilo do dubine duše bio je članak u časopisu “Tehnologija mladih”, broj
4, 1993. U njemu je pisalo da je entomolog Viktor Grebenikov napravio pravi antigravitator od krila leptira. “Eh…koliko je leptira tada uginulo”- pomislila sam. Sve se ispostavilo sasvim drukčje…
„U ljeto 1988., istražujući pod mikroskopom hitinske integumente insekata, njihove “antene”, najfinije ljuske krila leptira, zainteresirao sam se za neobično ritmičnu mikrostrukturu jednog od prilično velikih detalja. Bila je to iznimno delikatna kompozicija, kao utisnuta na nekakvom složenom stroju. Po mom mišljenju, takva neusporediva struktura očito nije bila potrebna ni za snagu , ni za dekoraciju. Nisam primijetio ništa slično u prirodi, niti u tehnologiji ili umjetnosti. Zbog činjenice da je uzorak bio višedimenzionalan po volumenu, nisam ga uspio ponoviti na ravnom crtežu ili fotografiji. Zašto je bila potrebna takva struktura u donjem dijelu elytre?
Štoviše, gotovo uvijek je skriven od pogleda i nigdje, osim u letu, nećete ga vidjeti.
Posumnjao sam: nije li to “svjetionik”, posebna naprava koja emitira određene valove, impulse? Ako je tako, onda bi “svjetionik” trebao imati učinak mnogoslojnosti šupljih struktura. Tog ljeta bilo je puno kukaca ove vrste, a ja sam ih hvatao navečer na svjetlu. Stavio sam malu konkavnu hitinsku ploču pod mikroskop kako bih još jednom ispitao čudne mreže u obliku zvijezde pri velikom povećanju. Oduševio sam se još jednom remek-djelu prirode kao draguljar i gotovo bez ikakve svrhe uhvatio pincetom još jednu istu pločicu drugog insekta i pokušao staviti pokraj da bih usporedio uzorak.
Iznendio sam se kad je komadić pobjegao iz pincete, visio par sekundi u zraku iznad prve pločice pod mikroskopom, okrenuo se malo u smjeru kazaljke na satu, otklizao po zraku udesno, okrenuo se u smjeru suprotnom od kazaljke na satu, zanjihao se i tek tada brzo i naglo pao na stol. Što sam u tom trenutku doživio – čitatelj može samo zamisliti… Došavši k svijesti, vezao sam nekoliko pločica krila žicom ( s malo truda) i uhvatio ih okomito. Izgledalo je to poput višeslojnog “hitin bloka”. Stavio sam ih na stol.
Pokušao sam na to staviti ne tako relativno težak predmet kao što je pribadačica.
Ispostavilo se da je to nemoguće! Nešto ga je nekako bacilo uvis, a zatim u stranu.
Pričvrstio sam pribadačicu odozgo na “blok” a onda su se počele događati tako neskladne, nevjerojatne stvari (posebno, u nekim trenucima pribadačica je potpuno nestala iz vidokruga) da sam shvatio da to nije samo signalna svjetiljka, već i lukavi uređaj koji radi u svrhu olakšavanja leta kukca. Moj dah je zastao. Od uzbuđenja svi su predmeti oko mene lebdjeli, kao u magli, ali sam se, iako s mukom, ipak pribrao i nakon dva sata mogao sam nastaviti raditi. Od ovog izvanrednog događaja je, zapravo, sve počelo i završilo je izgradnjom mog dosad neuglednog, ali podnošljivog gravitoplana.”
Insekt čiji je sustav Grebennikovu poslužio kopijom za stvaranje platforme je Europski nosorog (Oryctes nasicornis) obitelji Scarabaeidae. Poznat na Zemlji još od vremena postojanja dinosaura. Popularno poznat kao “Svibanjski nosorog”. Stanište: europski dio Ruske Federacije (osim sjevernih regija), Kavkaz, jug Zapadnog Sibira.
Rasprostranjen je u mediteranskom bazenu do Pakistana , Bliskog Istoka i Sjeverne Afrike .
Karakteristične značajke: Dužina tijela 4,1 – 6,3 cm.
Stanište: Češće se nalazi u blizini naselja, groblja (?!).
Prehrana: Malo proučavana. Ličinke se mogu hraniti vegetacijom.
Stil života: Malo proučavan.
Ličinke se mogu razviti u trulom drvu ili u tlu bogatom humusom. Buba je sposobna pomaknuti teret 850 puta veći od osobne težine.
O principima leta ove bube postoje različite hipoteze. Sa stajališta zakona fizike, ova buba ne može letjeti ni na koji način, ali dobro leti i bez zaustavljanja prelazi više od 50 kilometara (obilježene bube preletjele su La Manche). Kako točno lete i dalje ostaje jedna od najvećih misterija naše žive prirode.
Da bi se zamijenio koncept “perpetual mobile”, očito je potrebno uvesti nove vizualne koncepte, potkrijepljene stvarnim primjerima iz prakse, na primjer,
samoorganizirajući, samonosivi, živi sustavi. Upečatljiv primjer toga su objekti žive prirode.
Jasan i uvjerljiv primjer takvih naprava je obična pastrva, koja u planinskom potoku, čija je brzina nekoliko desetaka metara u sekundi, može stajati gotovo nepomično! I nitko ne primjećuje ovaj paradoks.
Osim pastrve, takve anomalne energetske manifestacije poznate su kao Grayev paradoks, koji je, utvrdivši energetske sposobnosti dupina i uspoređujući ih sa snagom potrebnom za njegovo kretanje, došao do zaključka da je potrebna snaga sedam puta veća od moguće!
Također i svibanjska buba – nosorog, koji teoretski ne može letjeti. Ali u praksi leti i to kako! Općenito, sve s ovom bubom je tajanstveno i neshvatljivo, počevši od činjenice da ozbiljan rad znanstvenika entomologa i koleopterista na ovu temu iz nekog razloga spada pod naslove “tajno” ili “za službenu upotrebu”. Još jedna neobičnost u vezi s ovim bubama je da niti jedan od poznatih radova koleopterologa uopće nije objavljen, već su odmah pohranjeni u specijalne arhive.
Primjerice, o mušici Drosophile objavljeno je preko 250 tisuća znanstvenih radova u otvorenom znanstvenom tisku tijekom 30 godina. Vjerojatno nije slučajno što je Karl Friedrich Weizsacker
(1912-2007), bivši direktor Instituta Max Planck, na jednom od znanstvenih skupova spomenuo da će svatko tko nauči pravi mehanizam i princip leta bube svibanjskog nosoroga razumjeti i princip leta NLO-a!
Richard Kuhn, njemački kemičar i biokemičar, autor temeljnih istraživanja u kemiji biljnih i životinjskih pigmenata, dobio je Nobelovu nagradu 1938., a 1954. otkrio je poluvodička svojstva pokrovnih krila svibanjskih nosoroga pod djelovanjem ultraljubičaste zrake. Također je izmjerio elektrostatičke biopotencijale ove bube u uvjetima eksperimentalnog leta u ultraljubičastim zrakama. Sam Richard Kuhn nazvao je svibanjskog nosoroga antigravitacijskim modelom. Izvanredan je rog ovog insekta. Njegovi različiti mikropresjeci imaju različitu poluvodičku otpornost, što nam omogućuje da ga smatramo prirodnom mikro shemom, poluvodičkim elektronskim čipom koji je stvorila sama priroda.
Četke dlačica spuštaju se s donjih hitinskih ploča, na kojima se može fiksirati elektroničko punjenje-pražnjenje.
Bube skarabeje, bliske ovoj vrsti, bile su cijenjene u starom Egiptu kao svete. Kad se u večernjim satima u prirodi slučajno na nas zaleti svibanjska buba nosorog, jasno osjetimo električno pražnjenje, kao da nas je bocnula električna iglica. Očigledno, buba može akumulirati elektrostatički potencijal, poput kondenzatora.
Budući da buba može nositi 850 puta veću masu, objavljene su studije u Japanu i Kini o daljinskom fotografiranju objekata pomoću svibanjskih nosoroga, kojima su ugrađivali ispod trbuha subminijaturne foto i video kamere . Također je objavljeno da je moguće postići radio kontrolu takvih buba u letu.
Veliki doprinos u tom smjeru dao je Nishizawa Junichi, japanski znanstvenik iz područja elektronike, strani član Ruske akademije znanosti od 1988., koji ima značajne radove po razvoju tranzistora, integriranih sklopova, elektroničke bionike, elektronike te fotostimulacije epitaksije i bioepitaksije.
Na istu temu poznata su i djela A.G. Basistova, znanstvenika iz područja informatike Ruske akademije znanosti, čiji glavni znanstveni rad govori o sintezi složenih signala informacijskih sustava i bioinfosustava.
Let ptice razlikuje se od leta svibanjskog nosoroga po tome što ptica, zapravo, ne leti već pada i pretvara energiju pada u linearno kretanje.
A buba nosorog drži se u zraku i leti zbog sasvim drugih fizikalnih procesa. Očigledno, znanstvenici su bili toliko zainteresirani za ovaj proces da su ga 1970-ih, “testirali” u nultom stanju gravitacije na letjelicama tipa Sojuz. Široj javnosti i znanstvenicima još uvijek nije poznato do kakvih su zaključaka došli eksperimentatori.
Vjerojatno da su svi materijali klasificirani kao “tajno”.
Uostalom, ista stvar sprječava nekoga da objavi, primjerice, patente Nikole Tesle. Nikola Tesla je predložio korištenje prirodnog gradijenta električnog potencijala Zemlje (US Patent N685958) i Teslinog transformatora (US Patent N1119732).
Oznaka “tajno” gotovo stotinu godina omogućuje usporavanje procesa uvođenja ekološki prihvatljivih tehnologija koje ne zahtijevaju vađenje i transport goriva, polarizaciju društva na siromašne i bogate, pogoršavajući društvene proturječnosti i dovodeći ekologiju Zemlje do ruba ponora.
Ako je izraz “vječni motor” propagandna oznaka, onda je 2. zakon termodinamike već, slikovito rečeno, “žandar”, koji učvršćuje nametnuti službeni dogmatizam. Kako je sveti Augustin ispravno primijetio: “Čudo nije nešto što je u suprotnosti sa zakonima prirode, nego nešto što je u suprotnosti s našim znanjem o tim zakonima.”
Vratimo se izumu Viktora Grebenjikova. Nastavljam citirati odlomak iz njegove knjige „ Moj Svijet“:
“…Završio sam s izgradnjom mog, do sada neuglednog, ali podnošljivo radnog gravitoplana. Mnogo toga, naravno, još treba preispitati, provjeriti, testirati. Naravno, jednog dana ću ispričati o “zamršenostima” svog aparata, o principima njegovog kretanja, udaljenostima, visinama, brzinama, opremi i svemu ostalom. Do tada, o mom prvom letu. Bilo je krajnje riskantno, uspio sam to u noći sa 17. na 18. ožujka 1990. godine, ne čekajući ljetnu sezonu. Odvezao sam se u pusto područje. Neuspjesi su počeli i prije polijetanja. Zaglavile su se blok ploče s desne strane platforme nosača, što je trebalo odmah popraviti, ali nisam. Poletio sam ravno s ulice našeg Krasnoobska (nalazi se nedaleko od Novosibirska), nepromišljeno vjerujući da u 2 sata ujutro svi spavaju i nitko me ne vidi. Uspon je počeo kao da je normalan, ali nakon nekoliko sekundi, kada su kuće s rijetkim svjetlećim prozorima postale male, a ja sam bio stotinjak metara iznad zemlje, postalo mi je loše, kao da sam se onesvijestio. Kao da mi je neka moćna sila otrgnula kontrolu i neumoljivo me vukla prema gradu. Privučen ovom neočekivanom, nekontroliranom silom, preletio sam drugi krug iznad devetokatnica stambenog kvarta, pa snijegom prekriveno usko polje, prešao autoput Novosibirsk-Akademgorodok, Severo-Chemskoy kvart, nekoliko “buketa” tvornički visokih dimnjaka, od kojih su mnoge, dobro se sjećam, dimile polako i gusto: noćna smjena je radila …
Trebalo je hitno nešto poduzeti. Aparat je izmakao kontroli. Ipak, uspio sam napraviti hitnu rekonfiguraciju blok panela. Horizontalno kretanje počelo je usporavati, ali onda mi je opet pozlilo, što je u letu potpuno nedopustivo. Tek od četvrtog puta bilo je moguće ugasiti horizontalno kretanje i lebdjeti nad selom Zatulinka. Nakon nekoliko minuta odmora (ako se to može nazvati odmorom čudno lebdenje nad osvijetljenom ogradom neke tvornice, pored koje su odmah počinjale stambene četvrti) s olakšanjem, uvjeren da je “zla sila” nestala, kliznuo sam natrag. Otprilike na pola puta do aerodroma, preko nekih mračnih noćnih polja, gdje očito nije bilo ni duše, naglo sam skrenuo kući… Sutradan, naravno, nisam mogao ustati iz kreveta. Vijest objavljena na televiziji i u novinama bila je više nego uznemirujuća. Naslovi “NLO nad Zatulinkom”, “Opet vanzemaljci?” bili su jasni dokaz da je moj let otkriven. Ali kako? Neki su “fenomen” percipirali kao svjetleću kuglu ili disk te iz nekog razloga mnogi su “vidjeli” ne jedan, već … dva diska! Čovjek će nehotice reći: “strah ima velike oči”. Drugi su tvrdili da je letio “pravi tanjur” s prozorima…
Uređaj se, kako piše izumitelj, pokazao neinercijskim i nevidljivim. Ovdje je prikladno podsjetiti čitatelja na teoriju kvantiziranog prostora i princip kompenzacije deformacija etera. Pitanja nevidljivosti objekata ozbiljno razmatraju tehnički stručnjaci različitih organizacija.
Nevidljivost znači da zraka svjetlosti obilazi određeno područje prostora duž krivulje, ali se zatim ponovno vraća u svoju ravnu liniju.
Aparatom Grebennikov upravljalo se jednostavnim mehaničkim pomakom “lepeza” – elemenata u donjem dijelu aparata.
Pomicanje “lepeze” jednu u odnosu na drugu, kako autor opisuje, izvodilo se pomoću mehaničke ručke sa šipkama, mijenjajući veličinu pogonske sile u jednom ili drugom smjeru.
Detaljan opis dizajna gravitoplana Grebennikovu nisu dozvolili cenzori, a njegova je knjiga objavljena u “znatno skraćenom obliku”.
U travnju 2001. Viktor Stepanovič Grebennikov je umro od teškog moždanog udara.
Mnogi vjeruju da su pogoršanje zdravlja uzrokovali njegovi “letovi” na gravitoplanu i eksperimenti sa šupljinskim strukturama.
Trenutno mnogi entuzijasti pokušavaju replicirati ovu tehnologiju kako bi stvorili vlastiti “gravitoplane”.
Vjerujem da je prerano ljudima letjeti na takvom “pogonskom uređaju” dok se učinak ne prouči dovoljno detaljno. Potrebno je odrediti granice područja prostora u kojem živi organizam, da može biti bez opasnosti od narušavanja života.
Želim opet i opet citirati Grebennikova, ali svatko tko je upoznat s internetom mogao bi pročitati detalje i komentare, vidjeti fotografije uređaja na brojnim stranicama. Inače, izračunata je prosječna brzina leta na platformi – do 1200 km na sat. Kao mlazni avion, i bez nelagode! Fantazija!
Sudbina Grebenikovljeva otkrića je nezavidna. U Novosibirsku je aktivno djelovao takozvani komitet za borbu protiv pseudoznanosti, a znanstvenik je odmah i bezuvjetno bio upisan u šarlatane. Štoviše, prirodoslovac je imao samo desetogodišnje obrazovanje. Kad je trebalo studirati, sjedio je u Staljinovim logorima kao sin “neprijatelja naroda”.
Sada mnogi entuzijasti pokušavaju obnoviti Grebennikovu antigravitacijsku platformu iz njegovih bilješki – to je naziv koji je dobio njegov aparat.
Tko od nas nije sanjao o slobodnom letu… Bez ikakvih motora, bez kompliciranih i skupih uređaja, bez masivnih strojeva, u kojima je samo mali slobodan prostor za pilota, da ne ovisi ni o kakvim vremenskim uvjetima. Kao u snu, samo uzmi i leti.
Otkrića ove veličine, po mom dubokom uvjerenju, ne bi trebala biti zakopana u rukopisima samo zato što je pragmatizam u znanosti još uvijek na snazi. Knjigu Grebenikova “vršitelji svjetskih znanja” svrtali su u razred znanstvene fantastike. Svatko ima svoju vjeru. Tko ima oči – neka vidi. Uostalom, katastrofizam i u evoluciji žive prirode i u prirodi ljudske spoznaje radikalan je slom starih ideja.
Fanatička vjera i idolopoklonstvo čine našu današnju akademsku znanost srodnom poganskoj religiji, ali skladan (u smislu pneumatosfere P. Florenskog) razvoj nije moguć bez rušenja starih stereotipa na temelju dubokog poznavanja mudrosti i iskustva prethodnih generacija.